2023-11-17 20:56:39 Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje … Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite. On je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.... (S. Glavašević) 18. studenog obilježavamo Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Dani su ti velike tuge, ali i velikoga ponosa. Na njima počiva naša sloboda. U petak, 17. studenog, prigodnim smo recitalom obilježili ovaj važan dan u našoj školi. Poslušali smo literarne radove naših učenika: Vukovarskom heroju (D. Maleš) i Zvuk rata (M. Skejić), a zatim smo se zaputili u Vukovarsku ulicu kako bismo zapalili svijeće i odali počast Gradu Heroju i svima onima koji su za našu slobodu darovali svoju mladost, svoju sadašnjost i budućnost. Neka se nikad ne zaboravi! Vukovarskom heroju Sjedim u razredu, šesti je sat. Razmišljam u koji ću kafić poslije škole, gdje ćemo vanka za vikend. Najveći mi je problem naučiti nešto iz Uredskog i Obiteljskog prava. A on stoji šćućuren u nekom kanalu, prljav od blata. Nije jeo tri-četiri dana. Popio je manje od čaše vode cijeli dan. Ako i to. Hoće li mu s neba doletjeti smrt? Hoće li sutra vidjeti prijatelja koji u jarku leži do njega?
Ja ću doći doma, pozdraviti mamu, tatu, sestru, pomaziti psa. On nema dom, svoje sigurno mjesto. Svoju obitelj nije vidio već dugo. Hoće li ih uopće više vidjeti? Gdje su oni sad?
Ja ću se posvađati sa svojom sestrom, svašta ću joj izgovorit'. A on bi sve dao samo da još jednom čuje glas svoje.
Zato, hvala ti što ja mogu guštati, raditi što hoću Jer ti si svoje gušte ostavio po strani. Hvala ti što danas mogu živjeti život kakav si i ti trebao živjeti. D. Maleš, 3. i
Zvuk rata Kako je samo lijepo bilo djetinjstvo u prijeratnom Vukovaru! Buđenje uz zvuk traktora što ga je vozio stari djed, zvuk sjekire kojom je otac cijepao drva za nadolazeću zimu, majčino udaranje po tepihu ispod prozora i zvuk bakina televizora na kojem su glasno pojačane jutarnje vijesti. Odlazak u školu, dopisivanje na papirićima istrgnutim sa zadnjih stranica bilježnica. Večera s cijelom obitelji, grohotan smijeh što je odzvanjao kućom i poljubac za laku noć. Bio je to život jednog sretnog vukovarskog djeteta. Djeteta koje nije znalo što ga čega, pa kako bi uopće moglo naslutiti da će mu se jedne noći život promijeniti iz temelja?! Buđenja u zoru zamijenila su tjeskobna buđenja usred noći. Umjesto zvuka traktora i cijepanja drva čula se jeziva sirena. Uzbuna. Majčin poljubac nije više uspavljivao, on je vapio za milošću i glasno odzvanjao u mraku podruma ratne noći. Dječji snovi prisilno su svoje mjesto ustupili noćnim morama. A snove i sretne misli pojelo je čudovište s posebnim ukusom. Onim za ljude, za sreću, za sigurnost, za strah... Zašto je došlo u Vukovar? Zašto sada? Gdje su djed i otac? Zašto svi plaču? Zašto se moramo skrivati? Sinoćnje dijete danas je već bilo prisiljeno odrasti. Uzima pušku u svoje ruke i odlučuje braniti svoj dom. Ponosno korača s gomilom straha u prsima i rijekom suza koje ne teku. Ukočeno gleda kako mu otimaju uspomene. Nestaju klupe s izrezbarenim imenima školskih prijatelja, klupe gdje su se simpatije prvi put ljubile. Dijete još ni ne zna da njegove prve ljubavi više nema i da je više nikad neće biti. Znao je da se mora vratiti kući. No kuće više nije bilo. Nije bilo ni majke na pragu, ostao je samo televizor među hrpom razrušenih cigli i prašine. Na njemu su jutarnje vijesti objavile imena preminulih i nestalih. Čuo je i njezino ime. Majčino. Nekoliko trenutaka kasnije, iza kuće, vidio je baku i majku kako prelivene krvlju leže umotane u tepih. Tu je sliku kasnije viđao često. Zapravo, svaki put kad bi zatvorio oči. Zbog te slike noću ne spava, a danju uzima lijekove za smirenje. Po Vukovaru njegovi znanci beživotno leže s krunicom u rukama, ukočenog pogleda i blijedih usana. Gleda prema zemlji, traži oca i djeda, zatim gleda prema nebu i vapi: „Zašto, zašto, Bože?!“ I tako danima, mjesecima. Stotine su lica urezane u njegovo sjećanje. Vidi ih kad zatvori oči. Stotine su jecaja urezane u njegovo sjećanje. Čuje ih kad ode spavati. Gdje su njegovi djed i otac? Gdje je njegov prijatelj? Gdje su izgubljena djetinjstva? Gdje je mladost? Oluja se nadvila nad njegov grad, gavrani oblijeću njegove krovove. Čuje se Lijepa naša. Ali, u oluji će se Lijepa Naša jednom i osloboditi. M. Skejić, 4. j Ekonomska i upravna škola, Split
|
Ekonomsko-birotehnička škola Split |